Poglavlje 2. Kako nam je cvijeće cvalo
Dragi moji, znam da ste s nestrpljenjem očekivali nastavak sapunice. Za sve ostale koje je “prst sudbine” doveo do ovog članka, nemojte olako shvatiti sudbinu. Ovaj članak je tu za vas s razlogom. Svemir vam nešto poručuje.
Šalim se xD, na trenutak sam se osjetila kao da sam jedna od onih vidovnjakinja koje djeluju na programima nakon dva ujutro, gdje vam iz tegle cvijeća pročitaju sudbinu. Nego, nije sudbina, ali može biti edukacija, nova spoznaja o sebi i osobni rast. A ljubav nam je svima pomalo slaba točka, zar ne ;)?
Uuuglavnom, kako bi znali o čemu se radi, preporučujem da prije čitanja ovog članka pročitate ZAŠTO SAM POČELA PISATI SAPUNICU I KAKO TI TO MOŽE POMOĆI U LJUBAVI?
Stoga, odmah krećem u pisanje što se dogodilo nakon što su sreli pogledi mladog poduzetnika i Huanite.
Na trenutak je vrijeme stalo, no već u sljedećem trenutku Huanita osjeti u svojim istančanim nosnim pupoljcima dašak slame pomiješan friškom konjskom balegom.
“Njiiiihaaaaa!!” oglasi se konj iz svih svojih (konjskih) snaga, upre na dvije noge, prepadne mladog poduzetnika i rasprši čaroban trenutak u tisuću malih želja i čežnji seljanke Huanite.
Jedva održavajući ravnotežu, mladi poduzetnik se “skulira” i reče:
“Dobar dan, ja sam Salvador.” nakašlje se i daje ruku Huaniti (radnja se događa P.C. – prije corone).
Huanita pomalo nespretno i nespremno odgovara “Ja sam Huanita, mogu li ti kako pomoći?”
I tako su se naši protagonisti priče upoznali.
Tko želi vjerovati u sudbinu, reći će da je to bila sudbina. Oni malo skeptičniji i znanosti orijentirani kazat će da su upravo takvog scenarija svakodnevna upoznavanja dvoje ljudi koji najposlije postaju ljubavnici. Bilo kako bilo i u što god vi preferirali vjerovati, ova ljubavna priča počela je izuzetno lijepo, dirljivo i baš onako kako jednoj ljubavnoj priči doliči.
Salvador je osjetio nešto što u svom mladom životu nikada do sad nije osjetio. Imao je on djevojke i ljubavnice. Oh, kako da ne! Baš kao što i svaki sinčić svakog gradskog šerifa ima. Bio je visok, naočit momak koji je vrijeme za teretanu imao u svom dnevnom rasporedu, pa se malo koji momak mogao uspoređivati s tim tijelom. Bio je u godinama kad mu je brada rasla onim tempom taman između “obrasao si k’o Tarzan, jesu li te gorile odgajale” i “moram imati povećalo kako bi otkrio jesu li to dlake na bradi ili ostaci večere”. Znači – taman. Geni su se pobrinuli za gotovo savršeno simetrične crte lica, a popustljivi roditeljski stil u kombinaciji s očevom sklonosti humoru i zahtjevima društva u kojem se Salvador kretao, učinili su ga upravo šarmantnim i humorističnim dovoljno da na njega “padaju” i one inteligentnije djevojke. Sve u svemu, naš Salvador bio je prava prilika. I on je to znao.
No unatoč tome što je bio svjestan da je prilika i da si ne bi smio dozvoliti velike emocije, kad zaljubljenost ošine, malo se može na to utjecati. Tako se Salvador lijepo tome i prepustio.
Prepustila se i Huanita. Oh, kako li se i ne bi? Čekala je ovo punih 20 godina svog života. Čekala, pripremala se, molila i strepila. Sanjala je svog savršenog muškarca, al bome ni sama nije znala da će dosanjati baš tol’ko savršenog. Naime, Salvador osim što je bio zgodan, šarmantan i šaljiv, bio je i dopredsjednik očeve građevinske firme. Što je značilo da ima svoj auto, svoj stan i svoje stotine tisuće novaca na bankovnom računu.
Naravno, naša Huanita je poštena puca, nije njoj do para. Ali nije ni da je svrbe 🙂
Svoje prve dane Huanita i Salvador provodili su k’o u bajci. Ujutro bi se budili uz poruke “Srećice moja najdraža, želim ti prekopredivan današnji dan. Neka svaka zraka sunca obasja tvoj put, da ti srce svira cijeli dan melodiju koraka moje ljubavi, ljubavi moja jedina voljena..”, kroz dan bi se međusobno iznenadili pokojom porukicom poput:
“Samo da znaš da mislim na tebe”,
“Upravo sam čistila konja i u jednom trenutku je zamahnuo glavom točno onako kako ti to radiš, opet me podsjetilo na tebe, a taman sam malo uspjela ne misliti o tebi, suzo oka mog”,
“Fale mi tvoji poljupci, jedva čekam sutra ljubavi”,
“Razmišljala sam si kako je moj život bio prazan bez tebe i kako sad sve ima potpuno neku drugu, novu dimenziju, ne mogu vjerovati koliko si boje unio u moj život, nikad si nisam mislila da bi mogla biti tako sretna, ljubavi života mog!” i slično… pretpostavljam da ste shvatili ono što nam je bogomdano, žene pišu malčice duže porukice xD.
Svako veče crno meče dolazilo bi po Huanitu, a Salvador bi je uvijek uspio iznenaditi nekim novim aktivnostima. Jučer kino, danas kazalište, sutra bazeni, preksutra vožnja paraglajderom..
Otkrivali su tajnovite dijelove prirode prekrasnog im zavičaja koji je nudio široke i beskrajne livade prepune poljskog cvijeća, stjenovite plaže do kojih bi ih vodio avanturistički duh prožet željom da zajedno dožive riskantne situacije čija nagrada bi bila neotkriveni pogledi netaknute prirode i uživanje u potpunoj samoći,
nešto mračnije i vlažne šume u kojima bi tragali za životinjicama i neobičnim biljkama te duge duge pješčane plaže kojima bi šetali bosih nogu, zagrljeni, ispraćajući sunce na počinak.
Znali su ostajati do kasno u noć, razgovarajući o svojim prošlim životima, o tugama koje su preživjeli, o prošlim ljubavima koje se ne mogu mjeriti s onime što oni sad imaju, o prijateljima, proživljenim iskustvima, opasnostima koje su prošli,…
Mirisi neobranog cvijeća, osjećaj nježnosti na koži poput dodira mladih pupoljaka, pogledi puni čežnje koji bude cijelo tijelo i izazivaju trnce.. osjećate li?
Jeste li se uživjeli u ljubav naših protagonista?
Dobro.
Neka ste.
Neka ste se uživjeli i potencijalno se prisjetili svojih velikih ljubavi. Ili velikih početaka ljubavi. Drago mi je da znate za taj osjećaj.
Ako znate za taj osjećaj onda ste možda spremniji..
Jer od sljedeće epizode kreće rokenrol.