Cijeli tjedan mota mi se u podsvijesti mašine koja gotovo bez prestanka okreće razne misli, brige, rješenja, želje, potrebe i ciljeve, o čemu li ću pisati u sljedećem članku?
Naime, trenutno nemam pripremljene unaprijed teme o kojima ću pisati, stoga je gotovo svaki put novi izazov i tema koja i mene samu iznenadi xD.
Vozeći se tako od točke A do točke B i slušajući muziku, neki dan na radiju je zasvirala jedna pjesma koja me automatski bacila petnaestak godina u prošlost. Dio prošlosti kad sam bila najranjivija i kad sam uz tu pjesmu stupala u jednom pravcu koji je definitivno bio potreban da me oblikuje kao osobu, ali je definitivno bio krivi za mene.
E sad, vi bi mogli pomisliti da ću o tome pisati, ali ne. Ne još.
Taj dio mog života je bolan i preboljen, ali nisam još tako hrabra da ga podijelim sa svima. Nisam još tako hrabra kao djevojčica Ana, o kojoj pišem u jednom od prethodnih članaka, iako je slična problematika.
No znam da bi za mnoge to bilo ohrabrenje i motivacija da se pokrenu, nada da i oni mogu uspjeti savladati trenutne nedaće, tako da ću o tome zasigurno pisati, samo nek se ja još malo okuražim :)(:
Zatim, koji dan nakon ovog “throwbacka” (eng. iznenadni podsjetnik na prošlost) izazvanog pjesmom, javio se još jedan tb, a ja sam to shvatila kao znak da pišem o tome :D! Kako si čovjek divno može pojednostaviti život kad vjeruje u znakove ;))
Radi se pjesmi “Jubel” koja me vraća u 2014.g. kad sam ušla u novu vezu i u avanturu zvanu “moj prvi (i zadnji) rad na sezoni”.https://www.youtube.com/embed/b6vSf0cA9qY?feature=oembed
Vjerujem da većina vas zna o čemu pričam kad kažem da je ulazak u vezu označavala totalna erupcija emocija.
Ono kad si konačno s nekim o kome si sanjao danima, mjesecima, mislio, vjerovao, ZNAO da je upravo ta osoba za tebe. Da je to to i da ništa ne može biti bolje od toga. Kad znaš da ćeš učiniti sve da budeš s tom osobom jer ti samo razmišljanje o njoj pruža osjećaj neizmjerne sreće, zadovoljstva, radosti, pozitivnog ispunjenja.. kad cijelo tvoje biće i svaka stanica bude sretna samo na pomisao o toj osobi, a kad je vidiš svijet stane na sekundu, srce na trenutak prestane lupati i zaboraviš disati. Jer ni ne moraš disati. Jer si ti sad Bog. Koji može sve uz tu osobu. Jer ste vi svemir, a ostatak svijeta ni ne postoji.
E, znate o čemu pričam?
Tako se to meni dogodilo i ja sam mogla sve. Pa tako i po prvi puta otići na sezonu i zaraditi si na taj način, iako je to značilo da se nećemo vidjeti 2 mjeseca, a odnos je tek na početku. To će biti zanimljivo, mislila sam. Ono što mi imamo je dovoljno vrijedno i snažno i prevazići ćemo mi i to, mislila sam.
Taj odnos, ta veza, započela je s kaosom i tako je i završila. Nikakve druge činjenične informacije o samoj vezi vama nisu relevantne, ali evo što je svakako relevantno.
Krenimo s pjesmom. Jeste si je pustili? Poslušali? Ne morate biti vrsni znalci engleskog jezika da bi je shvatili, jer za probuditi emociju je dovoljna sama glazba i dvije riječi koje kaže – SAVE ME.
Spasi me.
To je ono što sam snažno osjećala u tom trenutku. Ta osoba je to. S njom će se sve posložiti i ja ću biti dobro. Sad će konačno život biti onakav život kakav ja hoću i od ovog trenutka na dalje ja ću biti sretna osoba. Jer imam nekoga tko će mi to pružiti.
To je zamka u koju se mnogi, mnogi uhvate. Djelomično sam o tome već pisala i govorila na neki način u videima s Youtube kanala (11:02 min), a ovaj put to jasno iznašam.
Ako mi sami nismo dobro i nismo sebi dovoljni, ne možemo naći osobu koja će nam naprosto “nadomjestiti” te nedostatke.
Kak’ zračiš, tak’ privlačiš.
Kak si zemeš, tak te hiće.
I druge inačice ove mudrosti.
Tražiti nekoga da te spasi? Tražiti od nekoga da upotpuni tvoje praznine i onda ćeš biti cjelovita, zadovoljna i sretna osoba? To tako ne ide. I to nikad nije dobra ideja.
A znaš što je najzanimljivije? Možeš voljeti tu osobu do neba i natrag, i ta osoba isto tako snažno može voljeti tebe, ali tu se ne radi o ljubavi. Ljubav nije dovoljna. Odnosno, da kažem potpuno točno – snaga ljubavi između dvije osobe nije dovoljna.
Ljubav prema sebi je dovoljna, potrebna i nužna.
Od malih nogu okruženi smo ljubavnim pričama u kojima princeza upozna princa, dogodi se neka nedaća poput netko joj želi preoteti princa, ali princ ipak na neki način uspije shvatiti da je baš princeza za njega i kad to shvati oni žive sretno do kraja života. A onda nas nastavljaju filati s tim pričama kroz sapunjare..španjolske, turske, talijanske, meksičke..upustili se i ovi “naši” unazad petnaestak godina snimati sapunice.
Sve je to isto od jednog do drugog naslova – nađu se, ljubav na prvi pogled nema dvojbe tojeto samo takvo, uplete se majka, otac, pola obitelji njezine i/ili njegove, otima ga njezina zla sestra blizanka ili najbolja prijateljica koja prestaje biti najbolja i u 399 epizoda izdešava se sve ikad što se u životu desetero prosječnih ljudi i veza ne bi izdogađalo, ali na kraju, baš u toj 400.-oj epizodi, on ili ona ili oboje, shvate da su si zaista suđeni i da se (ipak) vole.
I kaj je s tim da sve te serije moraju imaju okrugli broj epizoda? Kak to uspiješ tak točno namjestiti stari mooj!
I kako da čovjek onda ima realnu sliku o ljubavi? Kako da čovjeku ikad padne na pamet da nije stvar u “borbi” za tu osobu, odnosno ako je nekome stalo do tebe, ne moraš se boriti da bi osoba to shvatila.. To možda još može proći u srednjoj školi, ali kasnije više nema opravdanja za ovakvo ponašanje. Ili ima jer nas nitko nije nikad učio da je bitno voljeti sebe, jer ćeš jedino tako uz sebe imati osobu koja te voli i koja je stabilna?
Zamisli sad ovaj scenarij sapunjare:
(upozorenje: scenarij i dinamika priče odražavaju logiku poput emisije CRV NIJE RODA).
Huanita živi s roditeljima u jednom malom španjolskom pitoresknom selencu, život uglavnom provodi brinući se o ovcama i kravama s ranča, kuhajući ručak, brinući o staroj baki te jašući konja.
Kad je Huanita završila svoje srednjoškolsko obrazovanje veoma oprezno izložila je roditeljima želju da bi voljela otići u veliki grad i nastaviti obrazovanje za učiteljicu. Roditelji su smatrali da je Huanita jako hrabra da bi se usudila živjeti u velikom gradu, jer oni znaju kakve sve opasnosti vrebaju u velikom svijetu.
Nakon kraćeg razmišljanja shvatili su da je to (su)luda ideja, jer bi Huanita tamo mogla otkriti čari zabave, alkohola ili nedajbog droga, a uostalom, veoma je potreban još jedan par ruku u kući. Stoga su joj smjelo i blago tijekom nekoliko tjedana nabijali osjećaj krivnje da bez nje ranč ne bi funkcionirao, da nemaju dovoljno financija da bi mogli joj to priuštiti i da je najbolje da se obitelj drži zajedno jer su oni jedini koji će uvijek biti tu za nju i jedini koji će joj zaista pomoći u životu.
Huanita je to povjerovala s vremenom i odustala od daljnjeg školovanja.
Huanita ima prijateljice susjede iz sela i za sebe smatra da provodi miran i bezbrižan život. No, Huaniti nešto nedostaje. Ima već 20 godina, a u selu je dobila nadimak “la tia mayor” (stara koka) jer još uvijek nema supruga. Ne samo da nema supruga, nego nema ni dečka ni perspektivu da ga ima jer svi ovi iz sela su već zauzeti, premladi, prestari ili gay. I tako Huanita živi u tihoj čežnji očekujući svog princa savršenog te se svake večeri sa suzom u oku pomoli Božeku dragome da joj (konačno) pošalje njezinog princa.
I na kraju prve epizode serije, gledatelje potpuno neočekivano iznenadi dolazak mladog poduzetnika iz prvog grada do sela, čiji auto potpuno neočekivano krepa ispred ranča poznate nam Huanite. Mladi poduzetnik, sav izbezumljen pošto žuri na važni poslovni sastanak, traži po ranču pomoć od prve osobe koja će naići.
I tu se događa čarolija.
Pogledi Huanite i mladog poduzetnika se sretnu (dramatična muzika) i njih oboje u tom trenutku shvate da će mu ova sljedeće godine roditi sina.
Kraj prve epizode.
Eto dragi moji, moje misli odvele su me u pisanje scenarija za sapunjaru, ali vjerujte da to neće biti sapunica kakvu ste očekivali. Ova sapunica bit će upravo onakva kako su nas trebali učiti i kako su sapunice trebali snimati da 90% populacije sad nema potpuno iskrivljene poglede na ljubavne odnose, sebe u ljubavnim odnosima, samopoštovanje i slične psihološke konstrukte.
Ne propustite sljedeću epizodu za tjedan dana 😀