Jedna od uzbudljivijih stvari koje smo učili na fakultetu ticala se socijalne psihologije (koja je sama po sebi vrhunska znanost za shvaćanje društva) točnije psihologije mase. Čovjek osim što se može promatrati kroz prizmu ličnosti i utjecaja iskustva na njegovo funkcioniranje, svakako se može i mora promatrati i sa strane socijalnih utjecaja.
Probajmo shvatiti što se događa kad čovjek djeluje u grupi 🙂
“Čini kao i većina i o tebi će (ljudi) lijepo govoriti.” – Thomas Fuller
Za početak, što bi to uopće bile grupe?
Grupe čine dvoje ili više ljudi koji djeluju u zajedničkoj interakciji, ovise jedni o drugima, imaju zajednički cilj (ciljeve) i zbog svojih potreba i ciljeva utječu jedni na druge.
Ljudi se priključuju grupama kako bi dobivali potvrdu o vlastitoj vrijednosti kroz dobivanje potvrda ljudi koji ih okružuju. Ljude koji ih okružuju “učine” važnima za sebe, s njima sagrade čvrste odnose koji se učvršćuju s dijeljenjem mišljenja, stavova i vrijednosti, dobivaju potvrdu koja bude još važnija i značajnija i tako u krug. Grupe su važne za izgradnju našeg identiteta, uz uspostavljanje socijalnih normi i definiranje prihvatljivih ponašanja.
Ljudi se obično ponašaju drugačije kad su sami, nego li kad su u grupama.
Kad se nalazimo u većim grupama, u postizanju zajedničkog cilja ili u bilo kakvom obliku djelovanja, pojedinci osjećaju manju odgovornost tj.pojedinac osjeti kao da je njegova odgovornost podijeljena i na sve druge članove grupe. Dakle, bivanje u grupi može dovesti do deindividuacije koja se odnosi na slabljenje normalnih ograničenja u ponašanju, što potiče impulzivne i devijantne postupke. Primjeri toga mogu biti često spominjane navijačke skupine, a možete se i sami prisjetiti svojih “nepodopština” koje ste radili zajedno sa svojim prijateljima, a sami se nikad to ne biste usudili napraviti 🙂
Deindividuacija može se smanjiti ako se u grupi uspije izdvojiti pojedinac kojeg se okrivljuje za stvar za koju je grupa odgovorna, na taj način ponovo se fokus stavlja na osobnu, a ne grupnu odgovornost te postoji mogućnost osvještavanja drugih unutar grupe.
Ono što povezuje članove grupe i potiče njihovo međusobno sviđanje, naziva se grupna kohezija. Ukoliko je grupa veoma kohezivna te ukoliko članovi grupe doživljavaju visoki stres odnosno percipiraju prijetnju grupi javlja se grupna zaslijepljenost. Uz spomenute uvjete koji potiču grupnu zaslijepljenost ono što još može utjecati je izoliranost grupe od drugih (ne razmatranje drugačijih stajališta), loše metode donošenja odluka i visoko kontrolirajući vođa.
E sad, kad dođe do grupne zaslijepljenosti u pojedincima se javlja još veći osjećaj pripadanja i nedodirljivosti. Za sebe smatraju da su nepogrješivi, vjeruju da su moralno nadmoćni nad onima koji se s njima ne slažu, suprotstavljene strane doživljavaju na pojednostavljen i stereotipan način te stvaraju iluziju općeg slaganja (ako i postoji osoba koja se ne slaže s nekim stvarima unutar grupe, ona neće dobiti riječ ili će je se ušutkavati).
Kad se javi grupna zaslijepljenost grupa tendira donositi neuspješne odluke jer nepotpuno razmatraju mogućnosti, neadekvatno procjenjuju rizik te uglavnom ne postoji plan za slučaj neuspjeha.
Ipak, grupe jesu sposobne donositi bolje odluke nego pojedinci ako su uspješne u iznošenju ideja i slušanju članova grupe koji su stručnjaci. Važno je i da se unutar grupe razmjenjuju specifični podaci koje ima svaka pojedina osoba, a ne da se grupa orijentira samo na zajedničke informacije.
U svijetlu događaja koji iskače iz svih medija, gdje su navodno (kažem navodno jer nisam bila tamo, nemam cijeli kontekst priče i ne smatram da je na meni da procjenjujem istinitost) prosvjednici izviždali zdravstveno osoblje kola Hitne pomoći, pišem ovaj članak jer bi voljela bi da svako za sebe razmisli koje su njegove vrijednosti i kakva osoba želi biti.
Poklapa li se identitet te osobe kao pojedinca i kao člana određene grupe? Dozvoljavate li da vas se “ušutka” kad imate mišljenje drugačije od većine u vašoj grupi ili ipak stajete iza svojih stajališta? Jesu li ta stajališta vaše proizvoljno mišljenje ili su rezultat proučavanja te specifične problematike?
Jer, znate što?
Na kojoj god strani da bili, u strahu su i jedni i drugi. Jedni jer se boje bolesti, u strahu su za svoje najbliže i žele ih zaštititi. Drugi jer se boje ograničavanja slobode, prekomjernog zadiranja u privatnost, strah ih je potencijalnog igranja s ljudskim pravima, jer žele zaštititi svoj integritet i pravo na svoje mišljenje.
Nalazimo se u veoma specifičnoj situaciji u kojoj se nitko od nas do sada u životu nije našao. Imamo minimalno informacija i nastojimo “plivati” najbolje što možemo s onim informacijama koje imamo.
Gotovo sveukupnu svjetsku populaciju čeka jedan “dobar” PTSP kad sve to prođe, bez obzira na to je li COVID-19 opasan kako neki govore ili je samo kao malo teža gripa, što drugi govore. Šteta je već napravljena i cjelokupnu populaciju zahvatilo je nešto što se zove “kataklizmički” stresor. Takva vrsta stresora stvara grupni strah, neizvjesnost zbog neznanja, a rezultat navedenog razvijanje je psihičkih tegoba (aktualno su najočitije anksioznosti, a kao netko tko je radio na liniji prve psihološke pomoći u samom početku karantene i tko svakodnevno radi s psihičkim tegobama, veoma vam garantiram za istinitost te tvrdnje).
Prošlost i postupke vladajućih ne možemo mijenjati. Ali postoji nešto što možemo mijenjati – sebe, način gledanja na druge i način ophođenja prema drugima.
Zar ne bi bilo divno kad bi se potrudili razumjeti jedni druge i shvatiti iz kojih početnih točaka startamo? Zamislite da sjedite na kavi s osobom s kojom ste se upravo na fejsu raspravljali. Je l’ bi koristili taj rječnik koji ste koristili i kad ste bili “nevidljivi”? Je l’ bi smirili strasti i ipak ostali saslušati osobu do kraja?
Bi li bili ponosni da živite u kulturi u kojoj se njeguje različitost pri čemu i vi kao pojedinac kao i ta druga osoba možete iznijeti svoje stavove i potencijalno razbiti međusobne predrasude?
Biste li bili ponosni na sebe kad bi konačno uspjeli shvatiti širu sliku?
“Jedini grijeh koji jedni drugima nikada ne opraštamo je razlika u mišljenju.” – Ralph Waldo Emerson, Društvo i samoća
——————–
Priručna literatura 🙂
Socijalna psihologija (2005). E.Aronson, T.D. Wilson, Robin, M.Akert. Mate d.o.o., Zagreb.