Dragi moji,
Nakon nešto lakšeg štiva o Huaniti i Salvadoru, putem kojeg sam nastojala objasniti pozadinu naših postupaka u ljubavnim odnosima, u novom članku donosim nešto sasvim drugačije – spoj stručne literature, mog iskustva i jednostavnog (razumljivog) pisanja 🙂
U ovom članku nastojat ću vam približiti pojam neuroplastičnosti mozga i kako je to povezano s radom na sebi odnosno psihoterapijom. Dobivam brojne upite, na svakodnevnoj bazi, upite različito oblikovane koji u suštini generiraju jednu misao – ŠTO JE KLJUČNO ZA BOLJE MENTALNO ZDRAVLJE? Ljudi mi pišu kako koriste ove i one lijekove, kako ih koriste godinama, a pomaka u njihovom psihičkom statusu gotovo i nema ili je pomak na bolje minimalan. U jednom od svojih videa (klikni ovdje) već objašnjavam koja je važnost psihoterapije te koji je utjecaj psihoterapije na mentalno zdravlje, a putem ovog članka ću objasniti kako psihoterapija utječe na procese bioloških promjena koji pogoduju izlječenju ili smanjenju simptoma, što je potkrepljeno određenim znanstvenim istraživanjima.
Za jasnije i bolje praćenje, članak sam podijelila u nekoliko poglavlja:
1.Kako funkcionira mozak?
2.“Ali ja sam takva osoba” – ograničavanje prirodne ljudske sposobnosti za promjenom
3.Zašto je važno biti psihički dobro i jeste li vi u toj kategoriji?
4.Zašto je rad na sebi bolan?
5.Specifično o povezanosti psihoterapije i neuroplastičnosti
KAKO FUNKCIONIRA MOZAK
Kako bi mogli bolje razumjeti funkcioniranje mozga, u kratkim i laičkim crtama ću vam iznijeti kako to izgleda. U ljudskom mozgu ono što ga pokreće i čini sposobnim jesu neuroni.
Najkraće rečeno, neuroni stvaraju, prenose, primaju i vode živčane impulse koji su uzrokovani podražajima iz okoline ili iz samog organizma. Neuroni su organizirani u neuronske mreže i na taj način organiziraju naša ponašanja i sve djelovanje – fizičke i psihičke prirode. Međudjelovanje između nerona tj.neuronskih mreža oblikovano je iskustvom i koordira sve naše sposobnosti, emocije i doživljaje u jednu ili više forma memorije. Na osnovne neuronske obrasce dolaze nova učenja koja modificiraju povezanost neurona unutar njihovih mreža. Sposobnost novog učenja i modifikacije tih mreža odnosi se na neuroplastičnost mozga i direktni je dokaz da su ljudi sposobni mijenjati svoja ponašanja i naučene obrasce, uz prisustvo dostatne motivacije, dosljednosti i vježbanja novog ponašanja
ALI, JA SAM TAKVA OSOBA – ograničavanje prirodne ljudske sposobnosti za promjenom
Vjerujem da su mnogi od vas čuli, a možda i sami koji puta izrekli rečenicu: “A što ćeš, ja sam takav/takva i ne mogu si pomoći”. E pa to nije istina i upravo je to jedna od stvari koje vam nastojim ovim člankom pojasniti. Takav način razmišljanja je miskoncepcija i zapravo nas veoma ograničava u našim sposobnostima mijenjanja, ali i željom za promjenom. Jer, ako sam ja uvjerena da sam takva i da mi nema pomoći – nemam ni uporište za promjenom. Prepuštam se tome i bivam takva kakva jesam, iako sam svjesna da takva “ja” nisam ona verzija sebe koja bi htjela biti i da “takva ja” ne mogu postići ono što bi “željena ja” mogla.
Kao što sam gore navela, u našem mozgu stvara se sve naše djelovanje, pa tako ni ličnost osobe nije izuzeta od toga. Na razvoj ličnosti osim genetskih faktora, utječu značajno i okolinski faktori – stil odgoja, društvo i ostali naš mikrosvijet te kultura zemlje u kojoj živimo. Dakle ličnost je rezultat svih naših iskustava i proživljenih trauma. Zbog kolektivnog neadekvatnog odgoja (koji je neadekvatan jer u to doba nisu postojale smjernice za adekvatan odgoj djece već se djecu odgajalo na temelju osobnog nahođenja i intuicije) većina populacije na svjetskoj razini bazira svoju razvijenu ličnost na brojim obrambenim mehanizmima i nepreboljenim negativnim iskustvima. Summa summarum, velikoj većini ljudi je potrebna određena podrška i usmjerenje u vidu poželjnog psihološkog razvoja i zatim održavanja mentalne higijene, ali nisu svi spremni to prihvatiti.
Dijelom zato što postoji još velika stigma o psihologiji i psihijatriji te se nekoga tko posjećuje psihologa ili psihoterapeuta i dalje smatra “ludim” odnosno osobom koja ima dijagnozu, a dijelom zato što ljudi još uvijek nemaju tog znanja i svijesti o tome koliko psihoterapija generalno pomaže da osoba bude psihičko dobro bez obzira na to ima li ili nema dijagnozu mentalnog poremećaja.
ZAŠTO JE VAŽNO BITI PSIHIČKI DOBRO I JESTE LI VI U TOJ KATEGORIJI?
Važno je zato što iz psihičkog stanja kreće sve – vaši odnosi, stavovi, ponašanje i na kraju vaše fizičko zdravlje. Sve to je međusobno povezano, a ako niste psihički stabilno, bit će nestabilno i sve oko vas. Događat će vam se stvari koje ćete karakterizirati lošima, bit ćete često u nesretnim raspoloženjima i u negativnim emocijama, uglavnom ćete druge kriviti za to, a krug “nesretnih događaja” će se stalno ponavljati te ćete uglavnom biti nesretni sa svojim životom.
A potrebno je tako malo. Odluka da si želite pomoći.
Neću u ovom članku ulaziti u sposobnost rezoniranja te odluke odnosno u sposobnost uvida u svoja ponašanja, ali si postavite pitanja:
1.Jesam li ja onakva osoba kakva želim biti?
2.Gledam li na stvari uvijek s pozitivne strane tj.objasnim li sebi zašto su se stvari dogodile tako i ne doživljavam ih osobno?
3.Jesam li više zadovoljan/na ili nezadovoljan/na svojim životom?
4.Jesam li zadovoljan/na odnosima koje sam stvorila?
To su neka bazična pitanja. I naravno bitni su iskreni odgovori 🙂
Ako su uglavnom negativni odgovori, u tom slučaju je potrebno da krenete raditi na sebi ikako biste mogli živjeti život kakav želite.
Nemojte reći – ja sam takav/takva. Vi ste SAD takvi. Za godinu dana možete biti ono o čemu potajice maštate.
Nastavit će se…(znam da vam tu već koncentracija pada, a drugi dio je također bitan za razumjeti i procesuirati ;))