Nastavak prethodnog članka koji možete pročitati ako kliknete ovdje 🙂

ZAŠTO JE RAD NA SEBI BOLAN?

U prvom dijelu članka spominjem kako je potrebno malo da bi se pokrenulo u smjeru življenja života kakav želite živjeti. U smjeru bivanja osobe kakva želite biti.
Da, rekla sam da je potrebno malo i za prvi korak je potrebno na neki način “malo”. Potrebna je želja za promjenom, motivacija, odnosno korak ka samopomoći – javljanje psihologu ili psihoterapeutu.

No u “izgradnji” osobe kakva želite biti moram reći da proces nije lagan. Zna biti mukotrpan i bolan i odbijajući i nepoželjan u nekim trenucima.

U tim trenucima treba imati na umu da premještamo svoje unutarnje cigle, a moguće i gradimo novu kuću jer ima nestabilne temelje i očekivano je da to neće proći bezbolno. Radi se o duboko utisnutim obrascima na koje smo navikli i ponašanja koja smo manifestirali na taj način jer su nas nekad u prošlosti kao takva zaštitila. Pametni mi, zapamtili smo ta ponašanja i koristili ih u bilo kojoj sličnoj situaciji kako bi zauvijek ostali zaštićeni. 

Image by Stefan Keller from Pixabay

Ono što tu nismo uzeli u obzir je da se mi mijenjamo, mijenja se naša okolina i naši odnosi. Nešto što je funkcioniralo prije pet godina, vrlo vjerojatno neće funkcionirati danas. Ili, nešto što je funkcioniralo u odnosu s roditeljima, neće funkcionirati u odnosu s parterom. I tu dolazimo do pojma “inteligencije”.

Znate li kako se definira inteligencija?

Inteligencija je sposobnost razmišljanja koji omogućuje snalaženje u novim situacijama.
Prema tome, trebali bi moći mijenjati naša ponašanja i reakcije s obzirom na nove situacijske izazove koji nam se svakodnevno postavljaju. Pod ponašanja mislim na način komunikacije, kontrolu emocija i krajnji ishod.

Proces promjene je bolan jer nas je strah što nas čeka. Rutina u ponašanju koje smo imali, kakva god na kraju da bila, bila je sigurna. I znali smo što nas čeka. Nema neizvjesnosti. Nema nepredvidivih situacija na koje potencijalno ne bismo znali reagirati. Nema situacija u kojima bi bili potencijalno povrijeđeni. Ne.
Ima obrazac i u okvirima tog obrasca ja znam kako plesati.

Proces promjene je bolan jer se rastajemo od dijela sebe koji nam je nekoć bio veoma od koristi i koji smo na neki način voljeli. Ako i nismo baš voljeli – navikli smo na taj dio sebe. Stoga je taj rastanak od dijela nas poput prekida ljubavne veze. Ili bilo kojeg odnosa koji je nama nešto značio. Prolazimo proces prebolijevanja, a svi znam da to može biti dosta mukotrpno, zahtjeva puno energije i osobnog ulaganja.

Photo by Ismael Sanchez from Pexels

SPECIFIČNO O POVEZANOSTI PSIHOTERAPIJE I NEUROPLASTIČNOSTI MOZGA

Što se prebolijevanja tiče, to je ono što se događa na svjesnoj razini i ono što mi doživljavamo.
Ono što se događa u mozgu je (najjednostavnije rečeno) promjena u prethodnom članku spomenutih neuralnih mreža, koje su spojene na onaj način koji daje određeno ponašanje, a kako bi se to mijenjalo, potrebno je učenje i vježba. Ako svedemo na mehaniku ono što mi doživljavamo kao bol i prebolijevanje, potrebno je adekvatnog učenja i iskustva (psihoterapijski odnos) i vježbe kako bi se mijenjali procesi u mozgu na način koji je u konačnici najbolji za nas. Što je za osobu najbolje, spoznaje sama također kroz terapijski proces.

Kad bismo išli (a ići ćemo :p) detaljnije secirati učenje i vježbanje/uvježbavanje, dolazimo do toga da nas ti procesi nerijetko dovode do određene razine stresa. Još nešto što utječe na plastičnost mozga je, pogađate? Stres.
Stres u nekontroliranim uvjetima može izazvati psihičku dekompenzaciju, a nepravovremena reakcija na to može rezultirati nekim od psihičkih poremećaja.

No, ono što se događa u procesu psihoterapije jesu kontrolirani uvjeti stresa upravo u vidu učenja novih vještina, načina ophođenja i reakcija.
Osim toga, ako se izlažemo stresu u interpersonalnom kontekstu koji je podržavajući poput psihoterapije, razvija se sposobnost tolerancije viših razina pobuđenja.

S obzirom na to da tema nije najpitkija, ponovit ću, odnosno, parafrazirat ću se 😛
U situacijama u kojima osoba iz nekog razloga ne može adekvatno kontrolirati emocije i davati im smisao, događa se to da mozak stvara obrambene mehanizme kojima se iskrivljuje stvarnost, pri čemu je krajnji cilj smanjenje anksioznosti. U kontaktu i komunikaciji sa psihoterapeutom, mijenjaju se neuralne mreže nastale nesvjesnom memorijom koja kontrolira anksioznost i strah.

Da je tome tako, ukazuju brojne studije koje između ostalog, ističu kako je razvoj self-regulacije promjenjiv proces u odrasloj dobi, što bi značilo da su ljudi različitih dobi sposobni mijenjati se 🙂
U starijoj dobi to ide često sporije iz logičnih razloga – određena ponašanja duže su manifestirana odnosno bolje naučena (ono što kažemo, navikli smo). Iz tog razloga, potrebno je duže vrijeme kako bi se novo ponašanje naučilo i usvojilo kao nova “navika”.

I zato, kad me pitate kako da se riješite anksioznosti, depresije ili da se nosite s nekim specifičnim svakodnevnim problemom, moj odgovor na kraju uvijek bude – pronađite dobrog psihologa ili psihoterapeuta.

Photo by cottonbro from Pexels

Tablete pomažu u manjoj mjeri, ali pomažu tako dugo dok ih pijete 🙂
Potrebno je naučiti se novim ponašanjima i samoregulaciji kako biste dugoročno živjeli bolje i da vam dobro bude na ovom svijetu 🙂

Nadam se da sam bila dovoljno jasna, a imate li kakvih pitanja vezanih uz članak ili općenito psihološke teme, kontaktirajte me OVDJE 🙂