Članak koji vam danas donosim nije poput drugih članaka mog bloga. Današnji članak nije moj. Moj je samo početak u kojem vas uvodim u Aninu priču.

Prije nekoliko dana u moj sandučić recenzija došao je jedan mail. Mail od djevojčice, adolescentice s kojom sam radila prošle godine.

Ja vam znate, imam tu čast raditi s mladima (najčešće djevojčicama) koji su u nekom trenutku na neki način odustali od sebe, koji razdoblje adolescencije proživljavaju otežano uz velike doze nesigurnosti, tužnog raspoloženja koje često koketira s depresijom, anksioznim uplivima i brojnim drugim neželjenim osjećajima. Kad dođu kod mene na savjetovanje već su poprilično iscrpljene takvim osjećajima, a nemali broj više ne vidi izlaz. 

Sve one predivne su, jedinstvene djevojčice koje se upravo zbog njihove jedinstvenosti i posebnosti ne uklapaju u sredinu. Sredinu koja traži ispunjavanje određenih normi nametnutih od strane društva – mršavost, glatko i lijepo lice, obožavanje razgovora o dečkima i šminki, flertovanje, ekstrovertiranost, specifični smisao za humor.. U nemogućnosti da budu takve, te divne djevojčice počinju se osjećati manje vrijednima, čudnima, nedostatnima, neželjenima i na kraju odbačenima – jer to i bude njihova realnost. 

Kad se jednom usvoji ovakav obrazac razmišljanja, potrebno je dugo vremena da shvate kako nije problem u njima i da će zapravo ta njihova jedinstvenost biti nešto što će se jednog dana u svijetu odraslih, u svijetu okruženja socijalno i emocionalno zrelih ljudi, veoma cijeniti i tražiti.

Moja uloga u radu s njima je da kroz razne začkoljice, pitanja, promišljanja i introspekcije ponovo te divne mlade djevojke pronađu sebe i shvate koliko su jake. Koliko su super, neprocjenjive i nezamjenjive. Volim svoj posao u globalu, ali taj dio “posla” volim najviše od ičeg! One u početku misle da sam ja ta za koju se drže da ne potonu, do kad ne otkriju da su cijelo vrijeme to bile one same, a ja sam samo medij preko kojeg su došli do tih spoznaja.

Ovom prilikom, donosim vam jednu takvu priču, djevojčice koja je svoju priču odlučila podijeliti s drugima i tako dati do znanja svima koji se nalaze u sličnim situacijama da rješenje postoji i da ništa nije nemoguće 🙂


“Ja sam Ana i ovo je moja priča. Nije neka sretna bajka s najljepšim događajima ali je moja i naučila sam ju voljeti upravo zbog toga. U ovih 13 godina svog vrlo mladog života prošla sam kroz mnoge trenutke koji su me ispunili velikom srećom no u nekim trenucima sreća je počela blijediti i moj osmjeh se polako brisao s lica. 

Mnogi su bili začuđeni kako tako mlada djevojka može biti toliko ne zadovoljna i tužna. Svjesna sam ja svojih godina ali isto tako sam svjesna da me život u njima i nije baš uvijek mazio. U početku moje priče bila sam glavni lik koji je bio sretan samim sobom i ostalim ljudima i stvarima oko sebe no, kako je priča išla sve dalje i dalje počela sam se polako gubiti među likovima koji su samo dolazili i dolazili. Sve više i više njih. Nisam mogla sama upravljati svojom pričom jer me bilo strah pa sam pustila životu da sam piše priču. No on je u nju ubacivao previše likova. Koliko poznatih lica, toliko i nepoznatih. 

Bila sam okružena ljudima prema kojima sam osjećala veliki strah. Imala sam osjećaj kao da ne pripadam ovdje. Kao da nemam za što živjeti. Kao da mi ovdje više nije mjesto. I jedina želja koju sam imala mi je bila da nestanem. Strah od tih ljudi me natjerao da u nekim trenutcima pomislim da ništa ne vrijedim i da neću biti prihvaćena kamo god da odem. Počela sam sve više i više gledati na svoje mane i zanemarivati svoje vrline. Sve se slamalo u meni i padala sam sve dublje i dublje u more tuđine i tuge. Sve što sam nekad voljela, prestalo me zanimati. Sve što sam nekad radila, više nisam mogla. Što od straha, što od srama. I jedini što mi se vrtjelo po glavi bilo je pitanje “što će drugi reći? “. 

Govorili su svašta i pohađalo me jako. Ali najgore je bilo to što su me uspjeli natjerati da i sama mislim tako o sebi. Toliko sam bila opsjednuta time da sam počela sama pretpostavljati što drugi misle. Izgubila sam mnogo sebi dragih osoba u tom periodu života. Sama sam bila kriva za to. Ma bila sam kriva za sve. Tako sam bar mislila. 

I kada sam mislila da ne mogu potonuti dublje, mojoj je majci bio otkriven tumor. Svakakve su mi se misli motale po glavi. Strah da ju ne izgubim. Bila sam sama. Gledajući nju kako se muči u svemu tome. Gledajući ju kako joj otpada i zadnja vlas kose s glave. Gledajući ju tako nemoćnu i slabu. No bilo mi je drago što ju gledam. Sve mogu podnijeti ali da izgubim nju i da ju više nikada ne vidim, ne bi mogla. 

I tu sam. U svojoj priči sad već na dnu tog mora. Potonula sam. 

No netko mi je u tome svemu pružio ruku i uspio me polako ali sigurno dovući do površine. A to je bila psihologinja Melnjak. Jedino njoj sam uspjela dohvatiti ruku u tom moru i jedino me ona mogla toliko snažno povući i spasiti me. Držala me čvrsto za ruku i s njom sam imala osjećaj da mogu sve. Proći kroz ljude, raditi ono što volim, voljeti sebe… I zaista je bilo tako. 

Uspjele smo zajedno uzeti moj život natrag i nastaviti pisati moju priču. Ona je napisala i ostavila nekoliko važnih rečenica i tragova koji će mi zauvijek ostati u sjećanju. A onda sam ja preuzela i počela svoju priču ispočetka. 

Od tada se u njoj događa samo ono što ja želim. Od onda me više nije briga što će tko reći i hoću li se svidjeti svima. Jedino što je bitno je da se sviđam sebi i da se volim takvu kakva jesam i da se borim za ono što želim jer ću samo tako uspjeti. 

Isto tako u međuvremenu se borila i mama. I uspjela je pobijediti. Zajedno smo uspjeli. Ali ništa nebo bilo tako da nije bilo nje. Psihologinje Melnjak. Najtoplije i najoptimističnije osobe u mom životu. I danas sam ovdje, i dalje sama pišem svoju priču, biram likove, planiram događaje. Da mogu izbrisala bih nekoliko prijašnjih godina ali ne mogu. A i neću. Nek me one podsjećaju na vrijeme u kojem sam zapravo bila najjača i nisam odustala. I na osobu koja me kroz sve to vodila kao anđeo čuvar. A i jedino čega se sada držim je to da je naš život jedan veliki luk a mi smo strijela. Što nas život više povuče unatrag, to nas dalje baci unaprijed. 

I sve će proći. I suze i smijeh. Ali treba znati naučiti uživati u onome što je dobro i ne obazirali se na loše. I jedino što sada mogu reći je veliko hvala psihologinji Melnjak što me vodila kroz moju priču. Ja ju nastavljam kakva god ona u budućnosti bila sve dok jednog dana neću staviti točku na nju. Što neće biti uskoro. Hvala na svemu!”

Ana Kos