današnjem članku odlučila sam pisati o granicama, odnosno sklonosti/mogućnosti pomicanja vlastitih granica.
Želim pisati o tome od kad sam sama došla do spoznaje koliko je to važno za osobni razvoj odnosno koliko je to važno da bismo bili zadovoljni sa sobom i svojim životom. Da, učili su nas to na faksu, kolegij “motivacija” imali smo barem u jednom semestru, a kroz nekoliko kolegija provlačilo se pitanje samopouzdanja. I naravno ličnost, ništa bez toga 🙂
Bilo kako bilo, koliko god nešto učiš i razumiješ i kontempliraš kroz tuđe primjere, najbolje sjedne kad jednom osjetiš na svojoj koži.
Hehe, da, netko uči i iz tuđih primjera, noo, ja sam uvijek bila takva da sam morala sve iskusiti na vlastitoj koži (nekad i više puta) da bi se uvjerila i da, sigurno bi mogla malo ublažiti taj dio moje ličnosti, ali zašto bi? Ma di bi mi bio kraj još kad bi učila iz tuđih a ne svojih grešaka ili kad bi mi za neke stvari bilo dovoljno samo pročitati par istraživanja da bi znala uzročno-posljedičnu vezu. Jok.
I, što se sad tu događa, di su te granice?
Granice koje ja spominjem odnose na ono što mislimo da je taman koliko možemo i dalje od toga ne možemo. Ono kad mislimo “Mogu obaviti još dio tog zadatka za danas, ali više ne mogu jer nemam snage za dalje”. Ono kad mislimo da znamo koji su nam kapaciteti i ponašamo se u skladu s tim mišljenjem.
S jedne strane, to mišljenje nas štiti i osigurava od sagorijevanja i preuzimanja na sebe više od onoga što psihički i fizički možemo podnijeti.
S druge strane, to mišljenje nas “hendikepira” u mogućem razvoju, jer zapravo ne iskušavamo koliko zaista možemo i je li ta granica za koju sam mislila da je krajnja za mene stvarno krajnja ili je mogu za koji milimetar pomaknuti.
Slično vam je i s teretanom i fizičkom vježbom. No kao i uvijek sve fizički u usporedbi sa psihičkim je veoma mjerljivije i jasnije i samim time ljudima uvjerljivije.
Ja jako volim takve usporedbe (fizičko sa psihičkim/mentalnim) i metafore upravo iz tog razloga jer kad objašnjavam na taj način – ljudima “sjedne”. Povežu poznato s nepoznatim i ono što govorim više nije tako daleko, nevjerojatno i nerazumljivo već postaje blisko i u svjesnosti.
A da bi me vi mogli pratiti, ja moram proći neki tečaj pisanja s fokusom na ostajanje na temi ilitiga kako umjereno koristiti digresije xD
Teretana! Znate kad počinjete vježbati nakon pet godina u kojima vam je maksimum aktivnosti bio šetnja od stana do birca? I kad kreneš, prvi put uspiješ odraditi 20 minuta vježba i nakon toga skapavaš, umireš i misliš da ćeš doživjeti srčani?
Poznato?
Meni nije, al’ tak se priča :p
E, i onda ti imaš volje, želje, motivacije dolaziti svaki dan u teretanu jer imaš trideset, bez kućeta i mačeta si, mišići su ti konstitucije propalog rahatlokuma plus što Vanja iz srednjeg ulaza redovito pohađa teretanu i od tud kreće pomicanje tvojih fizičkih granica 🙂
Drugi tjedan si pred onesvještenje tek nakon 25 minuta i protrčana tri kilometra, treći tjedan si možda na 28 minuta i tako, znaš gdje idem s tim.
A što je sa psihom i “nevidljivim” granicama?
Za početak, bilo bi dobro to dovesti u svjesnost tako da počinješ primjećivati koliko posla (obaveza) za taj dan ti je bilo taman, a u kojem trenutku je prošlo u previše. I je li uopće prošlo u previše ili odradiš aman toliko da se ništa u mozgu ne prenapregne?
Kad dođeš u fazu osvještenja, koja naravno se neće otkriti nakon tog jednog dana, već vjerojatnije nakon nekoliko tjedana praćenja sebe i svojih mogućnosti, potrebno je vidjeti koliko te zadovoljava otkriveno?
Ako si ti osoba koja je apsolutno zadovoljna sa sobom, onime što radi, kao i tempom i dinamikom svog razvoja onda brate/sestro slatka ti si na konju, baci taj mobitel s kojeg čitaš članak, počasti se čokoladom i kupkom i uživaj u životu.
Ako pak dođeš do nečega što nije onako kako je gore napisano, vrijeme je za vježbe 😀 !
Vježbe koje će ti pomoći da budeš zadovoljnija osoba, netko ko’ kontinuirano raste i razvija se, netko ko’ svojim razvojem unaprjeđuje svoj mikro, a možda i makrosvijet, netko tko će jednog dana novim generacijama dati nadu da se može svašta kad si “dobro sam sa sobom”, a ne netko tko će na sva zvona drvljem i kamenjem po državi, vladi, šefu, društvu, ovima i onima koji su krivi što se on/ona nalazi u toj situaciji.
Tek kad izađeš malo van svoje zone komfora, vidiš koje još prilike ti se mogu pružiti. Tek kad probaš pomaknuti granicu doživiš taj osjećaš ispunjenja i osobne vrijednosti. Kužiš?
Osjetiš da možeš, počneš više vjerovati da možeš, napraviš i to nešto što je do nedavno bilo izvan tvojih granica i onda opet osjetiš da možeš, počneš više vjerovati… i tako u krug. Do onog potpunog zadovoljstva kad bacaš mobitel i praviš si kupku jer ti to sad možeš. Napravio si sebi život i okruženje u kojem to možeš.
Nije da u tom trenutku staješ, zabarikadiraš granice i to je to. Ne ne, da se ne bi krivo shvatili. U tom trenutku ti znaš i prepoznaješ što ti treba, koliko dugo možeš u tim granicama i radiš neka manja pomjeranja u smjerovima koji su ti u tom trenutku života potrebni.
Mi nikad ne prestajemo rasti. Ljudi se nikad ne prestaju razvijati.
Jedino ako sami tako odluče.