Poglavlje 3. Što budućnost donosi

Prije nego što krenete čitati nastavak “sapunice”, moram se osvrnuti na promjenu naslova, za sve vas koji redovito pratite :). Naime, kroz vaše povratne informacije stekla sam dojam da prethodni naslov nije shvaćen kao ono što ove priče jesu – opis ljubavnih odnosa iz psihološkog aspekta s dozom humora i satire. Neka poglavlja imaju (će imati) ozbiljniji prizvuk, neka više humorističan, a pozadina svih radnji i događaja bit će kasnije dodatno pojašnjena, u smislu psiholoških procesa koji se događaju i što je sve imalo utjecaja na određene postupke protagonista. Nešto poput objašnjenja lektire, ali ne kroz umjetničku već kroz psihološku prizmu.

S time na umu, ostavljam vas u čitanju nastavka sapunice ;), a ako do sad niste pročitali prva dva poglavlja, možete ih pronaći ovdje 🙂

Tog vikenda Salvador je imao mnogo obaveza. Posao se širio u inozemstvo i iziskivao sve više njegovog slobodnog vremena. Da, otac je i dalje rješavao većinu poslova, sastanaka i zadataka, no Salvador je znao da nema puno vremena prije nego li naslijedi očevu funkciju, za što je želio biti potpuno spreman, pa je gotovo u svemu slijedio oca i učio od njega.

Za to vrijeme Huanita je izvršavala svoje obaveze prema ranču, kućanstvu, baki.. Željela je taj prvi vikend kad ne može biti sa Salvadorom, potpuno iskoristiti da bude korisna obitelji, s obzirom na to da im je sve manje bila na usluzi zbog provođenja vremena u ljubavnim zagrljajima. Osim što je i sama bila svjesna toga i nastojala sve drugo vrijeme biti dostupna za sve kućanske obaveze, tu su bili roditelji sa svojim očekivanjima. Naime, oni nisu propuštali priliku spomenuti joj kad god nešto ne bi bilo učinjeno upravo onda kad i kako su oni htjeli, da im je jako drago da si je konačno našla dečka, ali da se nadaju da će je “ludilo” uskoro popustiti. Nadaju se da će se uskoro sve vratiti u normalu, jer zbog nje obaveze na ranču pate.

Huanita je bila svjesna toga da ima zahtjevne roditelje i da se zbog toga ponekad osjeća loše, no uglavnom bi opravdavala takvo ponašanje s velikom ljubavlju i zabrinutošću te njihovom velikom željom da je nauče životu kako bi kroz njega prolazila sa što manje neugodnosti. Znala je da je roditelji vole i znala je da imaju specifičan način pokazivanja te ljubavi.

Photo by Kendall Peña on Unsplash

Tako je odlučila posebno se posvetiti svakom od tri konja koja su imali, očistiti štalu u kojoj su obitavali, počistiti cijelu kuću, napraviti ručak i podružiti se s bakom, dok su se roditelji bavili vrtom i košnjom trave.

Te subote zapravo je bila vesela, prpošna i opuštena. Naravno, razmišljala je ona o Salvadoru i kako se nisu vidjeli već dva dana i kako se vjerojatno ni neće vidjeti naredna dva dana, ali uglavnom si je uspjela racionalizirati kako se radi o poslu i to obiteljskom poslu u kojem baš i nema stajanja ako se posao želi održavati, ama kamoli ako želi rast.

U tom djeliću sekunde, kroz glavu joj prođe misao – “a kako će to biti u budućnosti? Kad budemo imali djecu?”, no iz misli je prene majka:
“Još nisi postavila stol? Rekli smo da završavamo i da idemo ručati!”
“Zapravo rekli ste da ne znate kad ćete točno završiti, što je bilo prije desetak minuta. Nisam znala da ćete tako brzo..” – zbunjeno će Huanita.
“Brzo?! Tebi je to brzo? Ubijamo se od posla na suncu od 8 ujutro, sad će dva” – uznemireno i uvrijeđeno reče majka, iako je tek prošlo 13 h, ali njezina patnja i žrtva na taj se način povećavaju – “ako misliš da je to brzo i tako lako, slobodno ti drugi put ideš na vrt”.
“Ma, nisam…” – krene Huanita, ali se zaustavi, jer zna otprilike kako ide taj scenario i da bi se samo mogle zapetljati. I ovaj put odluči ne se upuštati u raspravu.

Photo by Sarah Kilian on Unsplash

Nakon ručka, svoj aktivan dan odlučila je nastaviti u dvorištu, rješavajući se svakojakog smeća koje se nakupilo i vadeći drač iz kamenjara. Zapravo joj je već pomalo bilo i naporno, no nije imala puno alternativa, odnosno jedina alternativna do navečer bila je samo postojanje, a Huanita nikad baš nije voljela samo postojati. Nije razumjela kako netko može ne raditi ništa i uživati u tome, ali nije baš razumjela ni kako netko voli provoditi vrijeme sam sa sobom. Od kad se sjeća sebe, nikad nije voljela ostajati sama, to bi joj izazivalo posebnu nelagodu, stoga je to gotovo potpuno izbjegavala. Jedino kad bi mogla biti sama je kad je u potpunosti posvećena nekom radu, tad joj osjećaj nelagode zamijeni osjećaj korisnosti i uspjeha.

Dakle, sama rado ne bi bila, stoga je nastavila rad. Kao dodatna motivacija služilo joj je razmišljanje o današnjem druženju s curkama.

Unazad dva mjeseca, od kako je sa Salvadorom, rijetko ih je viđala. Nekako je imala puno manje vremena zbog zahtjeva roditelja s jedne strane, a s druge strane želje i potrebe da vrijeme provodi sa Salvadorom i onda baš kad bi ona i mogla, nekako se dogodilo da cure nisu mogle. Ha, valjda su se tako baš zvijezde poklopile.

Pola sata kasnije, Huaniti stiže poruka na grupu “Samo babe”:
“Hej curke, hjooj sorkač ali ništa od mene večeras ipak, starci su odlučili na večer otići do frendova što znači da imam prazan stan, a Marco i ja već duugo nismo bili sami (if you know what I mean ;)).. Fakat sry sry, odužim seee”.

“Ok”, pomisli Huanita, “Marisol je još tu, nema veze, ići ćemo samo nas dvije. Nije nam tol’ko zabavno kad smo solo, ali nema veze. Pričat ćemo..”, utješi se.

Ni minutu nakon, stiže druga poruka, ovog puta od Marisol.

“Hjao, drago mi je da si ti to javila, ja sam mislila otkazati al’ mi bilo neugodno, a zapravo mi se tako neeedaa ići van. Naradila sam se danas i baš sam umorna i dobro će mi doći odmor. Ništa cure, drugom prilikom ;)”

I u tom trenutku Huaniti padne mrak na oči. Što li će sad raditi na večer sama doma?
Za vrijeme kad nije bila u vezi, uvijek je gledala da se ranije dogovori s prijateljima za izlazak, kako joj se ovakve situacije ne bi događale. Nije ona imala puno prijatelja, ali imala je ta dva društva, jedno isključivo s curama, a drugo su bili ekipa iz sela s kojima se povremeno družila. Oni su ovaj vikend otišli na zajednički izlet.
Odbila ih je jer je u to vrijeme mislila da će vikend provesti sa Salvadorom.

Mora brzo smisliti što će sad.
Možda Salvador ipak može odvojiti koji sat za nju.
Ipak se radi o večeri. Pa do kol’ko na večer se uopće može raditi?

I tad joj ponovo dođe bljesak iz budućnosti, ovaj put vividno i nekoliko sekundi dulje. Ovaj put vidjela je svoje dijete u naručju koje neutješno plače, dok ga ona svim snagama nastoji umiriti.
Sama.

Photo by Raphael from Pexels