Poglavlje 4. Zašto sam prestala plesati?

Bok dragi moji vjerni pratitelji (svih vas šesnaest i sve vas obožavam ponaosob! Pogotovo jer se svi znamo godinama, ali to je meni samo još jedna olakotna okolnost :P)

Šalu na stranu, kol’ko god vas ima, zaista vas cijenim i stalo mi je da budete dobro i zato svaki put kad vam napišem negdje ili kažem u YT videima da mi se slobodno javite sa svim pitanjima – zaista tako i mislim!

A ako ste prvi put na mojim stranicama, da biste mogli pratiti priču, potrebno je vratiti se na saame početke, nekoliko poglavlja unatrag, što vas čeka na ovom linku.

Priznajte da ste se malo u.akali kad sam prošli put krenula ozbiljno sa sapunicom 😉
Znam da jeste i neka ste, to je i poanta bila!
E, sad bi vi da je život samo pjesma i veselje, a Huanita nam proživljava prvu dramicu u vezi. To se mora shvatiti ozbiljno!

I zaista, da bi mogli shvatiti i povezati stvari za koje želim da ih povežete (ne možda sa svojom životnom pričom, možda s pričom sebi bliske osobe), ponekad su potrebni razgovori/pisanja o negativnim osjećajima i potrebna je ozbiljnost kako bi se mogla shvatiti težina tih emocija. A pišem to zato što želim da shvatite, da razumijete pozadinu postupaka drugih ljudi i da povezujete kako su određeni postupci uvjetovani nečime što smo razvili u prošlosti.

Stoga, nekad će vas u mojim člancima dočekati zabava, humor, satira, a nekad ozbiljnost i teži osjećaji.

I da, život jeste pjesma, ali nas po putu čekaju razni izazovi koji ponekad učine da zaboravimo svoj ples ili ne čujemo više pjesmu, a ja vam želim da zauvijek plešete. Ako ste zaboravili kako – naučit ćete ponovo, samo si to dozvolite.

Huanita je jedva, nekako, preživjela onaj vikend bez Salvadora. Mučila se s mislima o tome što ona bliža budućnost donosi i kako će ona daljnja budućnost izgledati. S vremenom se nekako primirila i odlučila si to objasniti na njoj najprihvatljiviji i najrazumniji način – ja sam žena, on je muškarac. Od muškarca se očekuje da donosi kruh doma, a o ženi da brine o djeci. Ionako nisam nikad bila previše ambiciozna. Znam da ako budem htjela, pronaći ću posao pa baš da mi i Salvador u tome pomogao. Ne bi mi bilo drago da baš ništa ne radim izvan kuće, poludjet ću bez drugih ljudi, sama s djecom. Ali on će mi to omogućiti, a ja ću njemu omogućiti bezbrižnost kad će dolaziti kući. 

Photo by Karolina Grabowska from Pexels

Tako to ide. Tako je moja majka za tatu, i njezina majka za njezinog tatu i sve još od praljudi to tako. Što bi ja sad tu komplicirala i zahtijevala nešto posebno. Salvador je dobar. Poštuje me, i vjerujem da će tako biti u budućnosti. Dobar je materijal za oca, a bome je i dobar genetski materijal. Trebam prestat zabrijavat gluposti i naprosto se opustiti u ulozi koja mi je bogom dana.

Kol’ko vas je uspjelo pročitati bez da mu/joj se aktivira tik xD? No, nije Huanita to sve tako glasno sebi rekla. To je pozadina stvari. Njezina racionalizacija je bila: 

“Ma riješit ćemo to nekako! Znam da ću se s njim sve moći dogovoriti.”

Jer, budimo realni, da si je priznala sve odmah i sad, to ne bi bilo u skladu sa strukturom ličnosti našeg glavnog lika i ovaj serijal bi jako brzo završio. A to ne dolazi još u obzir 🙂
O Huaniti sam u prvoj kolumni pisala nešto malo da je upoznamo, ali tko je zapravo Huanita? Koga ona predstavlja?

Razmišljajući tako o ulogama i onome što je njezino iskonsko, počela je razmišljati o svojoj prošlosti..

Huanita je rođena kao prvo dijete majke i oca, muškarca i žene koji su se zaljubili sa svojih šesnaest godina, nakon godina i godina zajedničkih druženja u raznim kombinacijama s ostalom djecom iz sela. Bila je to zaljubljenost više zbog toga što je tako bilo baš prigodno, nego što li je bila iskrena i strastvena ljubav.

Photo by TOPHEE MARQUEZ from Pexels

Majka nije uspjela završiti srednju školu, jer je morala raditi na polju, pomagati kod kuće i oduvijek je sanjala da će biti s nekim tko ima barem neki zanat završeni da ne mora cijeli život naporno raditi. Željela je maknuti se od roditelja i imati svoju kuću, a zbog dominacije svoje braće malo se nju slušalo u kući, zbog čega je nesvjesno tražila nekoga nad kim može imati kontrolu.

Huanitin otac dolazio je iz relativno dobre obitelji, bio je jedinac i roditelji su mogli si dozvoliti izučiti ga zanatu. Bio je poznati postolar u selu i volio je taj posao. On od života puno nije tražio. Znao je da želi obitelj, odanu suprugu i ženu za koju će biti siguran da će se i pod stare dane brinuti o njemu.

I tako kroz odrastanje i razvijanje potreba za podrškom, ljubavi i fizičkim pripadanjem, Huaniti majka i otac su se baš nekako našli tu jedno za drugo i bilo je potpuno logično da budu zajedno. Ni godinu dana nakon, žena je zatrudnjela i slijedila je svadba. Kako to biva, devet mjeseci nakon, dobili su predivnu kćer.

Kao plod ljubavi nastale iz pogodnosti, a ne velike želje i osjećaja pripadnosti baš toj osobi te također vlastitoj nesređenosti majke i oca joj, odgajana je različitim stilovima. Ono što je dominiralo bilo je priskrbljivanje materijalnih dobara koliko je to bilo u njihovoj moći – ništa pretjerano, ali dijete nikad nije bilo žedno ni gladno. Ni otac ni majka od svojih roditelja nikad nisu osjetili bliskost i privrženost, što je kod oboje rezultiralo time da isto nisu mogli ni pružiti.

Huanita je bila veselo dijete razvijenog smisla za muzikalnost, istraživačkog duha i dječje naivnosti koje se nikad, ni u zrelijim godinama, nije u potpunosti riješila. Kao dijete obožavala je otkrivati nova mjesta u selu, polja, potoke, brežuljke, livade.. Bila je društveni introvert, u društvu je uživala, ali zapravo bi se povukla svako malo na svoje najdraže mjesto ispod lipe pored potoka nekoliko kilometara udaljeno od njezine kuće, i satima maštati o velikim gradovima o kojima je slušala od odraslih. Govorili su o Santa Dori, Leveli i naravno, glavnom gradu Selicori iz kojeg je dolazila najbolja roba za tatin mali postolarski obrt i svi njezini najdraži pjevači i glumci.

Jednog dana upisat će fakultet u Selicoriu. Jednog dana imat će puno novaca i moći će kupiti stan u Selicoriu. Jednog dana, završit će fakultet sa svim zaslugama i dobiti će direktni posao u Univerzitatu Selicori, kao profesorica. Jednog dana, bit će uzor drugim studentima i pomoć će im da se i oni ostvare. Jednog dana.. 

Jednog dana..

Image by Free-Photos from Pixabay

S vremenom, obaveze u školi postale su veće i Huaniti je trebalo sve više vremena kako bi ih savladala. Svaki puta, kad bi dobila ocjenu manju od odličan tu bi bila majka s pitanjima: “A kako to da nisi dobila pet? Je l’ netko dobio pet? Pa ako je on mogao dobiti pet, mogla si i ti! Nema veze što nitko nije dobio pet, evo ti si baš mogla. Da si učila više, dobila bi pet. To ti je zato što mene ne slušaš..”
I tako svaki puta, ista priča.

Motivacija za školom i ažurnim izvršavanjem obaveza kod Huanite je bila sve manja, no uvijek je imala neki svoj mehanizam koji bi je štitio da ne zaglibi previše. Nikad se nije dogodilo da prođe s manje od odličan.

Kad je trebalo upisati srednju školu, Huanita je svim srcem htjela upisati gimnaziju, kako bi se kasnije lakše upisala na fakultet za koji će se odlučiti. Međutim, roditeljima se ta ideja nije svidjela. Nisu znali kakvo će biti stanje za četiri godine, hoće li joj moći priuštiti fakultet, hoće li biti potrebna kod kuće da pomogne s obavezama, ali isto tako, nisu bili ni u potpunosti sigurni da je fakultet za njihovu Huanitu. Pametna je ona, govorili su, no zapravo njihov strah od neuspjeha nije im dozvoljavao dati tu slobodu izbora svojoj kćeri.

I tako je Huanita upisala srednju Ekonomsku školu, kao kompromis između kvalitete odnosno dobivenog znanja i roditeljskog “bez zanata si ništa”.

U srednjoj školi Huanita je ušla u razred prepun novih lica, čega se pomalo plašila. Unatoč želji za druženjem i upoznavanjem, njezina introvertirana strana nije joj dala da se potpuno opusti. S vremenom možda i bi, no društvo u razredu uglavnom nije bilo sličnih razmišljanja kao i ona. Došla je u razred u kojem je većina učenika bila iz grada, a na njih koji su iz sela gledalo se kao na “one iz niže klase”. Iako je čak nekoliko puta skupila hrabrosti i krenula s ljubaznošću i pošalicama prema ekipi nedodirljivih, u veoma kratkom roku bila je presječena.

Jednom prilikom se ponadala da su je konačno prihvatili, početkom trećeg razreda. Počela se pomalo družiti s njima, cure iz ekipe su joj se počele obraćati na odmorima i Huanita je pomislila kako su sigurno imali neko super ljeto koje je učinilo da budu bolje osobe i prepustila se druženjima. Nije to bilo ništa intenzivno, no dovoljno joj je bilo i povremeno – “e baš sam zaboravila zadaću, bi mogla samo baciti oko na tvoju? Zakon si!”
Pomalo je dobila povjerenje u te cure i počela im govoriti i neke privatne stvari.

Trajalo je takvo druženje gotovo dva mjeseca, sve do jednog dana. Huanita je došla u školu, ušla u razred kad su krenuli pogledi i došaptavanja. Ništa joj nije bilo jasno, sjela je na svoje mjesto i okrenula se prema jednoj od cura iz ekipe:
“Što je smiješno? Ne razumijem što se događa?”

U tom trenutku jedan od “razrednih klaunova” prasnuo je u smijeh jedva izgovarajući riječi:
“Po- po- poo ahahahah, popišanka sa sela, ahahahahah. A čuj Huanita, ako pišaš u krevet, je l’ to znači da sereš u polje? Ili kako to kod vas u selu ide? Hahahaahha”

Nekoliko sekundi kasnije, Huanita je primijetila da vidi crne točkice ispred sebe, pa sve manje i uže..sve je postalo mutno i nestalo.

Nastavit će se…