Poglavlje 5. Ovo je jedno poglavlje o prijateljstvu
Danas vam slijedi kratki i naravno slatki nastavak priče koja nije ljubavna, iako to čovjek nikada ne bi rekao xD. Ovaj nastavak je nešto kraći jer smo svi na moru, pažnja nam je usmjerena na druge stvari, opušteni smo i konačno fokusirani na nešto dobro, dok se taman u ovom trenutku priča zahuktava u nešto što nije tako simpatično, opušteno i bezbrižno …
Huanita se osvijestila nekoliko minuta nakon, u ležećem položaju s učiteljevom facom i zapuhanom lepezom ispred nosa. Digla se bez riječi, pokupila stvari i otišla.
Roditelji su u školi uspjeli dogovoriti da uzme nekoliko tjedana kako bi obaveze za školu izvršavala od kuće, a učenici su o svemu porazgovarali s pedagogom i obećali da se više neće rugati i tako ophoditi.
Huanita se vratila u školu nakon mjesec dana, no više ništa nije bilo isto. Na prethodnu ekipu nije uopće obraćala pažnju, nije ih niti pozdravljala, a u razredu je imala dvije djevojke s kojima si je bila dobra do razine izmjenjivanja informacija o školskim obavezama, ispitima i zadaćama, no ništa više od toga.
U takvim vršnjačkim odnosima, završila je srednjoškolsko obrazovanje.
Dio štorije o tome kako je Huanita željela upisati fakultet, dok su njezini roditelji ipak imali druge planove za nju, mogli ste pročitati u prvom poglavlju ove kolumne.
Nakon toga, njezin život uglavnom je bio orijentiran na obaveze u vezi pomaganja u vođenju domaćinstva i kućanstva, socijalizaciju s dugogodišnjim prijateljima iz sela te pokušaje pronalaska muškarca na bijelom konju.
Jednog najobičnijeg ljetnog dana koji datira unazad koju godinu, u tijeku bezbrižnog ćaskanja s prijateljicama na jednom od ljepših mjesta u selu – uz obalu malog ribičkog jezera – srela je djevojku s kojom je išla u srednju školu. Ta cura bila je jedna od rijetkih koja se nikad nije družila s “onim popularnima”, već je brijala svoj film povučene plahe djevojke nezainteresirane za društvo.
Huanita i ova se pozdrave i krenu u kraći formalni razgovor, kako to obično biva kad se sretne nekog koga ne vidiš godinama – nakon prvih nekoliko stotinki sekundi kad identificiraš od kud znaš osobu i kako se zove, iz pristojnosti je pitaš kako je, što ima novoga u njezinom životu (iako nikad nisi niti znao ništa o njoj pa ti je zapravo sve novo i strašno nebitno) i je li dobrog zdravlja, pristojno si zaželite sve najbolje u budućnosti i kažete kako bi mogli na kavu kad se sljedeći put vidite (a to vam ni u ludilu ne pada na pamet, jer realno ako zaista želite na kavu s tom osobom popit ćete je odmah sad ili ćete se dogovoriti kad ćete se naći na kavi, a ne prepustiti sve okrutnoj sudbini koja bi vam zapravo i mogla učiniti to da se sretnete odmah sljedeći dan i di ste onda s izlikama? xD).
Nakon ovog “folklora”, Huanita pristojno pozdravi i taman je odlučila produžiti, kad će na to nebitna osoba iz srednje škole:
-“Znaš što, baš mi je žao zbog onoga što ti je priuštila ekipa “nedodirljivih” u školi. Jadni su. Baš iz tog razloga izbjegavala sam ih u širokom luku. Franciska je strašno okrutna i opasna. Kad je onaj njezin Manuel, na kojem je visjela sve četiri godine, bacio oko na mene i prišao mi u školi na hodniku, ona je to vidjela i potpuno podemonila. Nekako je došla do broja moje mame i zamisli, poslala joj je poruku da nek malo pripazi na mene i da bi mi mogla pomoći u procesu “prelaska iz ormara”. Sva sreća, pa joj moja mama naravno nije povjerovala i odmah smo to riješile, ali tad sam shvatila da je sposobna za svašta.”
Huanita ju je gledala u čudu i bez teksta.
– “U svakom slučaju, samo sam ti htjela reći da su idioti i da se nadam da si to nisi uzela srcu. Glupo je što su tvoju privatnost iskoristili na tako podmukao i okrutan način, ali kažem, oni su budale, imaju nekih svojih problema. I to vjeruj mi, puno gorih nego što li je tvoje tadašnje mokrenje bilo”.
S istim onim pomalo tupim pogledom “ne prepoznajem te, ali samo što nisam shvatila” koji traje nekoliko stotinki sekundi, ali ovaj je bio duži i više zamišljeni koji bi se mogao zvati “pokušavam u mozgu pronaći poveznice i riješiti jednadžbu” pogled, Huanita je zurila u svoju šulkolegicu i napokon kad je riješila jednadžbu se trgnula:
“Ja-ja, ja nisam nikad mokrila u krevet”..
Nakon toga nastavio se kraći razgovor, a njihov pozdrav ovaj puta nije bio formalni poziv na kavu, već su dogovorile datum i vrijeme. Od tog trenutka, Huanita je imala još jednu prijateljicu.
I ovog puta tu ću lijepo s lijepim završiti kolumnu, jer je ljeto i kupamo se i želimo biti sretni i ja vam tu fantaziju neću ubijati ;). Šalim se, kako bi Đole rekao – tuge postoje da bi prizvale sjaj, pa tako sve uvijek zavisi od percepcije i kuta gledanja, a ako neka tuga može završiti s divnim prijateljstvom tu bol onda prebolimo sa samo 10 umjesto 28 psihoterapijskih tretmana xD.
Ok, šala šala. Znate što želim reći 🙂
Odo dalje na kupanac, uživajte i čitamo se za 7 dana :)(: