Danas je dan za motivaciju!


Kako je to također jedan kompleksni psihološki konstrukt, izdvojit ću jedan aspekt povezan s osobnom motivacijom, a to su motivacijske priče. One nas mogu osvijestiti i potaknuti da se sami aktiviramo.


U pozadini samoaktivacije nalazi se vjera u sebe i svoje mogućnosti te razina samopouzdanja i samopoštovanja. Ukoliko a priori smatramo da će nešto biti teško za nas ili da nismo baš sposobni ostvariti određeni cilj, možete biti sigurni da taj cilj zaista i nećete ostvariti.


O povezanosti misli, osjećaja i ponašanja pišem i govorim više u temi anksioznost, no ta teorija je Biblija za naše postojanje i kad to shvatimo napravili smo 50% uspjeha za napredak u životu. Ostalih 40% je akcija, dok 10% otpada na okolnosti na koje nemamo nikakav utjecaj. No ako imate osnovna vrtićka logičko-matematička znanja, lako ćete shvatiti da je 10% jako malo u usporedbi s ostalih 90% na koje zapravo i možete utjecati. A sad ću podijeliti s vama svoje iskustvo.


Prije tri godine, nakon studija u Rijeci, došla sam u Varaždin odraditi staž u bolnici, jer mi je rad u bolnici bila velika želja, a kako u Rijeci u KBC-u staž nisam mogla dobiti, jedino logičko rješenje bilo je privremeni odlazak u Varaždin. Kako bi vam dočarala što je to za mene značilo, reći ću vam samo da kad sam se vratila, plakala sam mjesecima zašto sam baš tu morala dobiti posao i tražila mahnito po Burzi hoće li se otvoriti neko interesantno radno mjesto psihologa u Rijeci. To se nije dogodilo.


Prošla je godina dana i ja sam spremno tražila posao u Rijeci da se vratim. U tih godinu dana staža u Varaždinskoj bolnici, odlučila sam steći još neko iskustvo pa sam radila dodatno u dječjem vrtiću te sam imala savjetovanja u Društvu psihologa Varaždin. Zbog toga sam mogla pristupiti stručnom ispitu u ranijem roku (oni budu svaka dva-tri mjeseca), što sam iskoristila kako bi čim prije mogla pronaći posao.


Na dan kad sam položila stručni ispit, OB Varaždin raspisala je natječaj za psihologa u stalni radni odnos. Bila sam poprilično odlučna da se neću javiti, no na nagovor mentorice i kolegice koja je radila sa mnom, odlučila sam se prijaviti što sam sebi racionalizirala time da ću barem imati dodatnog iskustva u testiranju za posao. Kako sam završila sa stažom i nisam imala puno obaveza, zapravo sam se i mogla pripremiti za testiranje. 

Potpuno uvjerena kako to radim samo da steknem iskustvo i s mišlju kako ću kroz kojih mjesec dana se vratiti u Rijeku, došla sam na testiranje i dobila posao..


Mislim da mi je to jedno od najvećih šokova u životu. Cijelo vrijeme mi se motalo po glavi – da nisi išla na raniji rok za stručni, ne bi se mogla niti prijaviti za taj posao. Da nisi radila sa strane i stjecala iskustvo koje ti je trebalo kako bi bila kompetentna za poslove u Rijeci, ne bi mogla ići ranije na stručni ispit. 

I eto vam onih 10% (ne)sreće na koje apsolutno ne možemo utjecati. Ili utječemo, a da nismo ni svjesni što radimo. Naravno, ja sam mogla odbiti taj posao, ali u tom trenutku to nije dolazilo u obzir.
Dobila sam posao. Na neodređeno. U bolnici. Bez veza, mita i korupcije. U Republici Hrvatskoj.


Ove sve stavke same za sebe su nevjerojatne, a zajedno čine toliko ogromnu nevjerojatnost da bi odbijanje posla bila naprosto glupa odluka.
I ja sam pristala. Trebao mi je koji tjedan da shvatim što se dogodilo i da vidim što ću dalje sa svojim životom.


Dakle Rijeka otpada. Mala digresija, dala sam vam do znanja kako sam doživjela povratak u Varaždin, a sad da vam dočaram kako sam doživjela odlazak iz Rijeke.. Svaki puta, tamo otprilike kad prolazim obilaznicom Trsat i nebodere na Rastočinama, gotovo uopće nemam kontrolu nad emocijama i suza suzu sustiže.. Rijeka je bila moje sretno mjesto. Rijeka je bila moj dom, moja sigurnost i moja najveća ljubav.


E da, no s obzirom na to da sam se našla u nekoj potpuno novoj, ludoj, neočekivanoj situaciji, potrebno je posložiti se i vidjeti kako dalje sa životom. Odlučila sam ne prepustiti se melankoliji i osjećaju krivnje, već najbolje moguće iskoristiti ovu novu životnu situaciju. Kako bi si pomogla, napravila sam najbazičniju stvar – uzela sam si vremena da proučim neke motivacijske poruke koje sam si potom zapisala na vidljiva mjesta u sobi kako bi se redovito na to mogla podsjećati. Slike tih poruka nalaze se ispod, možete primijetiti kako su moje grafomotoričke sposobnosti na razini djeteta od 7 godina. Što se nadam da je dodatna motivacija onima sa sličnim grafomotoričkim sposobnostima, jer uopće nije važno kako izgleda, ako je napravljeno od vaše ruke i ima osobnu vrijednost i značenje.


U svakom slučaju, odlučila sam potpuno iskoristiti sve što sam mogla u tom trenutku i tako sam upoznala novo društvo predivnih, mladih, ambicioznih jedinki koje su se našle u sličnoj situaciji poput mene.
Znate li koji je bio cilj svakoga od njih? Učiniti Varaždin, grad u koji smo se vratili, mjestom u kakvom mladi ljudi žele živjeti.


Da, mogli smo odabrati kukati kako ovaj grad uopće nije mjesto gdje se mlada osoba može razvijati, mogli smo kukati kako nemamo mjesta za izaći, mogli smo raditi svoje prosječne poslove 8-16 h i nakon toga se zatvoriti u kuću pred TV i razmišljati kako bi nam bilo bolje da smo samo u nekom drugom gradu.. No srećom nismo! Okupili smo se, svaki sa svojim specifičnostima i odlučili da ako neće Muhamed brdu – onda će brdo Muhamedu.


Sad se u našem gradu razvijamo u karijernom smislu, napravili smo mjesta gdje izlazimo, osmislili smo svoje festivale, družimo se, podržavamo se i još puno puno toga što neću pisati jer bi članak čitali dva sata.
Kako to da je svaki od spomenutih aktera uspio u svom cilju? Najjednostavnije rečeno – jer je tako odlučio 🙂


Istina je, ispod te odluke krije se snaga, način razmišljanja, naša uvjerenja i stavovi i na tome je potrebno raditi. No isto tako je istina da to možeš i ti!
Ako želiš znati više o tome kako se motivirati, kako postati samopouzdaniji, kako voljeti sebe i ne se plašiti uspjeha, nastavi dalje pratiti moje članke i video podcastove na YT ili ako želiš brže doći do odgovora – kontaktiraj me 😀

Bye, bye do sljedećeg čitanja :))