Prije dva mjeseca na psihološkoj konferenciji „Psihošpancir“, koja je otvorena i za javnost, odlučila sam govoriti o važnosti mentalnog zdravlja. Ilitiga o održavanju mentalne higijene. Onda je ovaj naslov bio zabavan i catchy, no u situaciji u kojoj se nalazimo zabavan nije sigurno jer niti imamo dostupnog frizera, niti imamo novce za frizera, a ni za psihologa. No, još uvijek ili tek sad, pozadina koju nosi ovaj naslov, ima veliku važnost. 

Trenutno možda više neko ikad uviđamo koliko je održavanje mentalne higijene važno. Sad oni koji se „redovno servisiraju“ lakše podnose situaciju sličnu apokalipsi, u kojoj smo se našli. 

Mentalna higijena definirala bi se kao skup radnji koje osoba provodi kako bi održala vlastitu psihičku stabilnost, blagostanje i duševni mir. Ekvivalent tome bilo bi održavanje fizičkog i/ili dentalnog zdravlja. 

Vjerujem da bi svatko od vas, kad bi recimo slomio ruku, otišao do doktora da vam poslika prijelom, odredi točnu dijagnostiku, stavi gips, pripiše medikamente.. A sad zamislite ovo! Slomiš ruku, ali ne odeš kod doktora jer što će susjed Miljenko reći ako sazna da si išao kod doktora?! Sigurno će ga zanimati što ti je ili će pretpostaviti da si invalid samo zato jer ideš kod doktora. A tebi ne treba da ljudi okolo govore da si invalid. Ne,ne. 

Ti ćeš to riješiti sam! Imaš smisao za medicinu, to ti je potvrdila prijateljica od sestrične kad je imala upalu mišiča, a ti si joj lijepo savjetovao da popije Ibuprofen. I bol je nestala! Pih, što ne bi riješio jedno malo napuknuće cubitusa. Namjestiš ti to, da majka da omotaš starim tatinim gačama, plahtom zavežeš oko ramena i pobjeda! Nakon tri, četiri dana vidiš da sve više boli..boli ali ne priznaš. Mora da boli, al ti si muško i moraš trpiti bol! 

Nakon deset dana sve naoteklo, vidiš da je frkica. Kažeš ti sam sebi: „Oke Marko, odo’ ja do babe Vange u selo, za nju se priča da je skoro ko doktor. Ali, bolje i ona nego pravi doktor, jer – šta će selo reći ??“ Odeš ti lijepo do nje, sa par stotica u džepu, a baba Vanga vadi ove masti, one trave, nema šta nema. Nešto od toga mora pomoći da kost izraste ravno, a ruka zacijeli! No znaš.. i znam da znaš, neće zacijeliti ☺ Kost neće zarasti sama od sebe ravno, a kad zaraste krivo, jedino si možeš pomoći da odeš kod liječnika koji zna što radi. 

Vjerujem dragi čitatelju, da vidiš kuda ovo vodi. I zato, kad uvidiš da imaš problema s kojima se ne možeš nositi već duže vrijeme: napetosti, tjeskobe, dugotrajno tužno raspoloženje, učestale loše socijalne odnose, kontinuirane svađe s partnerom/icom, nezadovoljstvo poslom, panične napade i da ne nabrajam koji karakter psihičke nestabilnosti sve može prosječna osoba doživljavati – nemoj čekati da „krivo zaraste“. 

Nemoj misliti da si ti sam sebi psiholog, jer ljudi za to završavaju ne tako jednostavne fakultete, psihoterapijske škole te intenzivno i redovito rade na sebi kako bi mogli pomoći  tebi. Nemoj ići kod „babe Vange“ i zvati neke sumnjive brojeve gdje će sa tri savjeta riješiti sve tvoje probleme i ti ćeš do kraja života živjeti sretno. 

Uvažavaj prijatelje i njihove savjete, ali imaj na umu da oni neće riješiti tvoj problem. Mogu pomoći, mogu biti dobra podrška, ali ne mogu biti nepristrani i ne mogu biti tvoji psiholozi (pa čak i ako su oni sami završili škole ;)).

Odlazak na psihološko savjetovanje ili psihoterapiju ne bi trebala biti sramota. To bi trebala biti potpuno uobičajena rutina i tok događaja koji slijedi ako (kad) „zaboli“. Ponekad je dovoljno i nekoliko susreta da bi stvari sjele na svoje mjesto i da bi se problem riješio. 

Redovitim radom na svom psihičkom zdravlju jačaš „psihički imunitet“, kao što to radiš za svoje tjelesno zdravlje tjelovježbama, pravilnom prehranom i izbjegavanjem pušenja. Ne postoji garancija za ništa, no garantirano ćeš imati drugačiju perspektivu što će ti dugoročno pomoći za sretniji i zdraviji život. U to ime, stay calm and take care of your psyche.